Odlučimo li potražiti zajednički nazivnik suvremene kiparske produkcije, nesumnjivo bi se ubrzo našli u nedoumici, izgubljeni u oceanu praksi, stilova, medija i genealogija. K tomu, čini se da su umjetničke smotre koje prate razvoj vizualne scene kao i stručnjaci s područja vizualne kulture odustali od traženja odgovora na pitanje što je skulptura danas te koje su njezine društvene, odnosno fizičke granice. O tomu svjedoče i trijenalne izložbe kiparstva, kao i samostalni izložbeni projekti kiparskog predznaka. Stoga se čini da smo u situaciji koja potvrđuje nemogućnosti iznalaženja konsenzusa oko toga što skulptura jest ili što bi trebala biti. Tako suvremena, uvjetno rečeno, skulptorska scena sadrži pluralizam umjetničkih praksi, tendencija i medija. Razvidno je kako su pojedini autori, bez obzira na generacijsku pripadnost, zadržali kiparsku konstrukciju kao polazišnu točku realizacije djela, očit je i slijed modernističke linije ili se, pak, posebna pažnja posvećuje objektu u prostoru ili konceptualnoj artikulaciji plastičnog razmišljanja ostvarenoj u raznovrsnim medijima. Nemogućnost iznalaženja zajedničkog nazivnika za obilje umjetničke produkcije rezultirala je iznalaženjem pojma koji sveobuhvatno prigrljuje sve oblike i iskustva kiparske prakse, a to je prošireno polje skulpture. Međutim, takva nemogućnost pronalaženja zajedničkog nazivnika za pluralizam praksi je pozitivna. Naime, kiparstvo se pokazalo, osobito nakon druge polovice 20. stoljeća, izuzetno otvorenom disciplinom.